Artexchange 7

Istarski sajam umjetnina - Artexchange, unatoč svemu doživio je svoje sedmo izdanje, a ako se održi i sljedeće godine mogao bi kandidirati za osmo svjetsko čudo. Krenuli smo prije sedam godina uz potporu Istarske županije, Grada Rovinja, Adrisa, Maistre koji su još uvijek s nama, puni entuzijazma i volje da nešto pokrenemo i učinimo veliki korak prema formiranju hrvatskog tržišta umjetnina. Međutim, tadašnja svjetska ekonomska recesija, a potom i hrvatska katastrofalna zbilja nisu nam dozvolili da ostvarimo barem minimalni djelić našeg cilja. Osnovni smisao Sajma umjetnina je prodaja, a na tri naša posljednja Sajma nije se prodalo ništa, a prije toga vrlo, vrlo malo. Kako bi pokušali Sajam ojačati i što više internacionalizirati osnovano je Udruženje galerista Artexchange, ali nismo uspjeli prijeći granice Hrvatske, a jedino gostovanje izvan Rovinja bilo je prošle godine na Špancirfestu u Varaždinu, gdje je Artexchange posjetio zavidan broj publike, ali prodaja je izostala. U međuvremenu uvedena je fiskalizacija, porezi su, umjesto da se za umjetnine smanje povećali, a pravila poslovanja galerista izjednačena su s ugostiteljskim lokalima ili supermarketima. Mediji su također učinili medvjeđu uslugu galeristima i umjetnicima jer su kolekcije umjetnina privedenih političara Ive Sanadera i Nadana Vidoševića eksponirali kao vrhunac pljačke te su zbirke umjetnina, u novinama i medijima željnim atrakcija i senzacija, postale puno veći krimen od njihova računa u bankama, niza nekretnina, nakita i pokretne imovine. Kolekcionar je postao sinonim za lopova i tko će sada više u Lijepoj našoj kupovati umjetnine? A i umjetnici će se zamisliti kome i kada prodaju, jer su gotovo svi čija se djela nalaze u spomenutim zbirkama, završili na policijskim obavještajnim razgovorima, a nad galeristima su pokrenute istrage jer su se navedenima drznuli nešto prodati. Zar je kriminal to što određeni galerist proda sliku nekog umjetnika izvjesnom kolekcionaru? Da li su galeristi i umjetnici krivi što su dotični pokrali državnu imovinu pa trebaju opremiti zidove svojih kuća, stanova i vikendica? Je li umjetnik kriv što je konačno uspio prodati svoje osnovno proizvodno sredstvo, te mu tri mjeseca mama ne treba dati za stanarinu, a tata za hranu i cigarete. Iz sudstva i USKOKA kažu da se radi o utaji poreza, jer država nije dobila svoj dio.

Može biti, ali zašto još uvijek nemamo posebni zakon (lex specialis) koji regulira prodaju umjetnina i galerista i umjetnika, a ne da za to vrijede isti zakoni kao i za prodaju automobila i suhomesnatih proizvoda. Zar mi u Hrvatskoj zaista hoćemo Sajmove i tržište? Prošle smo godine ušli u Europsku uniju, a tamo se zakoni i pitanja prodaje umjetnina dosta razlikuju od prodaje stanova, turističkih aranžmana i sladoleda. Štoviše, kupci umjetnina, bili pravne ili fizičke osobe, za takvu kupovinu dobivaju porezne olakšice. Zato u tim zemljama postoje i respektabilni muzeji suvremene umjetnosti, kao što živi i tržište umjetnina koje je između ostalog dokaz civilizarnog društva i kulturnog prestiža. Mi toga nemamo a ako se ovako nastavi nećemo ni imati. Sami sebe stavljamo u geto kulturne izoliranosti te stameno i ponosno ostajemo na čvrstim pozicijama provincije. Naše Ministarstvo kulture prosljeđuje nam i preporuča naputke Europske unije koji kažu da se treba okrenuti kulturnoj industriji. Nisam siguran što to točno znači, ali znam da ako se želi pokrenuti industrija, trebaju biti osigurana nekakva osnovna sredstva, bankovni krediti i razne stimulacije. Od spomenutog Ministarstva Udruga galerista Artexchange zatražila je minimalna sredstva kako bi predstavila hrvatsku umjetnost na nekom od europskih Sajmova umjetnina. Dobili su frišku figu, a ako tržište nije nekakva kulturna industrija onda ne znam što je. Toliko o naputcima i njihovoj provedbi, a bilo bi zanjimljivo i vidjeti koliko bi kredita i poticaja za svoju djelatnost dobio neki od galerista koji na Artexchangu izlažu. Doista se divim tim ljudima koji su unatoč svemu opet došli izlagati. Kažem izlagati, jer prodaju su davno svi zaboravili. Ugodno druženje, entuzijam, zajedništvo i želja da se ipak nešto još uvijek napravi, korisni su plemeniti i humani, ali dokle…? Od nečega treba i živjeti.

Mladen Lučić